17. MNL "VUKOMERIČKE GORICE 2020."
K VEČERI JE NOĆ, JUTRU JE DAN !!! - 13/2020
Datum: 03.08.2020.
DEČKI! TETA KORONA JE JOŠ NAVEK TU. MORAMO SE MAKSIMALNO PAZITI NJE I NJEZINIH LOŠIH STVARI I POKUŠATI MAKSIMALNO KORISTITI SVA ZAŠTITNA SREDSTVA I MJERE. DRŽIMO DISTANCU KOLIKO JE TO MOGUĆE I IZBJEGNIMO SVAKOJAKE GLUPOSTI KOJE NAM NISU POTREBNE, A TETA KORONA SAMO ČEKA DA NAM SE ZAVLEČE. ORGANIZATORE BREŠKIH DOGAĐANJA MOLIM DA PODUZMU SVE MOGUĆE RADNJE I PREDRADNJE PO PREPORUKAMA STOŽERA CIVILNE ZAŠTITE KAKO BI SE SVI OSJEĆALI SIGURNO I ZAŠTIĆENO!!!
Kozja draga nas je oept dočekala sasvim solidno uređena. Koliko smo imali za čuti, po zadnji put u ovakvom ruhu. Jer dolazi asfalt na teren. Za neke je to dobro, za druge nije. Ali kaje tuje, sve je spremno za današanja događanja koja će možda malo razrijediti priči ili će je zakomplicirati maksimalno, tko to zna. Uglavnom Kojzačani se se za se spremili. Događanja u Kozje drage dale su za pravo onima koji vele, a takve je mali milijon, da nigdar ne bilo napeteše nek sat. Možda su se neke stvari otkomplicirale, ali zato su se druge zakomplicerale. Na početku dana bil je kvintet u borbi za sam vrh smještenih u dva boda. sad ih je isto toliko, ali u tri boda. Znači, i dalje se zna da se nikaj nezna. Bitke će biti i dalje neizvjesne u preostala dva kola. Morti sreda na Opatije nekaj novoga ponudi, morti dodatno zakomplicera situaciju, morti otkomplicera, morti..........
Ipak, srijeda je na Oaptije i Dan Oluje je. Dan veličanstvene pobjede Hrvatske vojske u oslobođenju okupiranih hrvatskih krajeva, pa bi bilo lijepo da se na taj dan sjetimo Oca Domovine, Ante Starčevića.
Ante Starčević (Veliki Žitnik, Gospić, 23.05.1823. - Zagreb, 28.02.1896.) bio je hrvatski političar, publicist i književnik. Osim politikom, bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, dramom, političkom satirom i prevoditeljstvom. Još za života nazvan je-kao politički vođa i glavni ideolog hrvatskog nacionalizma – Ocem Domovine. Rođen je u Velikom Žitniku u siromašnoj obitelji, kao sin Jakova Starčevića i Milice, koja je prije udaje za Starčevića, bila udovica Čorak. Prije prve udaje bila je pravoslavka, ali je onda, udavši se, prešla na katoličku vjeru. Osnovnu školu polazio je u Klancu. Zbog siromaštva u kojem mu je živjela obitelj, jedina prilika za Starčevićevo obrazovanje bila je da postane svećenik. Od njegove trinaeste godine školovao ga je stric Šime Starčević, koji je bio svećenik, ali i jezikoslovac koji se još tada borio za hrvatski jezik pa se smatra prethodnikom hrvatskih preporoditelja. Upravo ga je on upoznao s hrvatskim jezikom kao naukom te ga je podučavao i latinski. Sa 16 godina Ante je otišao u Zagreb gdje je završio gimnaziju, usavršio pritom latinski, ali i njemački, talijanski, mađarski i grčki jezik. Kao mladića najprije ga je podučavao stric te mu usadio osjećaj domoljublja i ljubavi prema hrvatskom, tada narodnom, jeziku. Upravo zbog toga je tijekom studija odlučio napustiti svećenički poziv i svoj život posvetiti politici i književnosti, zanimanjima kojima je mogao najprije probuditi hrvatsku nacionalnu svijest, a onda se za nju i boriti te je odvesti u željenom smjeru – smjeru borbe i priznavanja hrvatstva. Nakon gimnazije otišao je u Senj u sjemenište, a onda na studij teologije u Peštu. Tamo je položio ispite iz slobodnih znanosti i filozofije, a 1946. godine postao je doktor filozofije. U to vrijeme odlučio je svoj život posvetiti borbi za slobodu Hrvatske, a ne svećeničkom pozivu. Nakon što je postao doktor filozofije, Starčević, unatoč svoj nastojanju, nije uspio dobiti mjesto profesora na zagrebačkoj akademiji, ali ni na Sveučilištu u Beogradu. Zato je počeo raditi u odvjetničkom uredu kao javni bilježnik, sve dok nije izabran za Hrvatski sabor. 1861. izabran je za velikog bilježnika Riječke županije. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor, ali je 1862. suspendiran i kao protivnik režima osuđen na mjesec dana zatvora. Za zastupnika u Hrvatskom saboru bit će biran i 1865. godine i to kao zastupnik iz zagrebačkog petog kotara, pa 1871., i 1878. kao zastupnik iz Rijeke. U Hrvatskom saboru bio je najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protivio bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je 1861. godine osnovao s Eugenom Kvaternikom. Od prvih svojih zapisa iz 1861. godine pa do zadnjeg svog govora Ante Starčević punih je 30 godina neumorno dokazivao kako je glavna i najpreča stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti "dok bude pod Austriom-Mađarijom". Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovno je utamničen, a Stranka prava je raspuštena. Godine 1878. nanovo je izabran za zastupnika u hrvatskome Saboru, čijim je zastupnikom bio sve do svoje smrti 1896. godine. Starčevića su godinama klerikalci napadali kao "buntovnika, neznabožca, anitkrista, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve". To dolazi otuda što u drugoj polovici 19. stoljeća nitko nije tako oštro i argumentirano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević. Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: njegovo mišljenje da Crkva kulturno unazađuje hrvatski narod; da služi tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što vjerska podjela između katolika i pravoslavaca pogoduje širenju nacionalnog razdora. Vjerovao je u sposobnost hrvatskoga naroda u upravljanju samim sobom i da suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom. "Bog i Hrvati" bio je sukus Starčevićeve političke ideje. U pogledu na državno pravo i idealni državni ustroj, smatrao je da Hrvatska treba biti suverena, liberalna i nacionalna parlamentarna monarhija naspram republike u kojoj suverenost Vladara dolazi iz naroda, umjesto Crkve i aristokracije. Mi Hrvati imamo dvije narodne mane iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakome vjerujemo bez da promišljamo i lako zaboravljamo krivice koje nam drugi učine. Nikakva vlada ne može puku odoljeti; puk je uvijek za dobru stvar, samo što ju često ne pozna, a kada ju kroz vlastito raspravljanje i iskustvo upozna, ona ga obuzme svega, i tada mora svaka vlada ili popustiti ili propasti. Jedna od zanimljivosti vezanih uz djela Ante Starčevića jest kako je on svoje knjige pisao na ekavici. Iako je bio Ličanin i izvorno ikavac, Starčević je bio za ekavicu, budući se Vuk Karadžić zalagao za jekavicu kao zajednički standard Hrvata i Srba (koji u BiH i Hrvatskoj govore jekavski, a među Srbe je, uostalom, ubrajao i Crnogorce, koji su naglašeni "ijekavci") što su preko tzv. "hrvatskih vukovaca" prihvatili samo Hrvati. Starčević se htio tomu usprotiviti i uvesti u hrvatski jezik ekavicu (što je govor Hrvata kajkavaca i dijela čakavaca) kako bi se hrvatski jezik razlikovao od srpskoga, za koji se u danom trenutku činilo da će u potpunosti preuzeti jekavicu. Ante Starčević umro je u Zagrebu 1896. godine, dok je imao 73. godine. Pokopan je u Šestinama u Zagrebu, a na sprovod mu je došlo preko 50 tisuća ljudi.
A sad da vidimo kaj se događalo na Kozje drage:
